Puna entuzijazma, pozitive, mlada, vesela i vedra Kristina Šaško (30) iz Varaždina, prije pola godine pobijedila je opaku bolest i dobila životnu bitku. Prije dvije godine, ova magistra informatike iz Druškovca kod Ivanca, njezin godinu dana stariji suprug Matija iz Novog Golubovca, kojeg je upoznala na studiju na varaždinskom FOI-u, kupili su stan u Varaždinu. Oboje zaposleni u IT kompanijama, ona u Zagrebu, a Matija u Varaždinu, imali su sve uvjete za sreću. Onda je prošlog ljeta osjetila najprije lagani umor, a potom zimicu i tresavicu., piše “24sata”
U početku je sve zanemarivala, a kad je počela kašljati bez prestanka lani u srpnju i imala cijelo vrijeme osjećaj da joj nešto smeta u grlu, otišla je liječniku.
– Uputio me pulmologu u Klenovnik gdje su nakon testiranja zaključili, da imam sjenu na plućima i hitno me uputili na CT koji je pokazao Hodgkinov limfom, tumor limfnih čvorova. Završila sam na Rebru u Zagrebu gdje se otkrilo da je moj tumor u četvrtom zadnjem stadiju, a ne drugom kako se sumnjalo. Slijedile su kemoterapije, a najteže mi je palo što nisam znala što me čeka, hoću li se izvući…. Ranije sam uvijek mislila, da, kada je netko u četvrtom stadiju, da je otpisan i žalila sam takvog čovjeka. Sama sam se uvjerila da nije tako.
Medicina je napredovala, a ljudi u našem zdravstvu koliko god se čini da je loše, su profesionalci. Potpuno vam se posvete, pričaju s vama i to ne kao s pacijentom, već kao osobom koja ima život i obitelj, te pružaju nadu. Moj liječnik je bio realan prema meni, objasnio mi je sve što me čeka i što se može dogoditi. Rekao mi je da imam sreću u nesreći što sam dobila Hodgkinov limfom, jer je to ružna i rijetka bolest ali jako dobro reagira na kemoterapije, te da moram biti pozitivna jer je pozitiva 50 posto izlječenja. Šalila sam se i rekla, da što se mene tiče, moj smo dio riješili i samo još oni moraju odraditi svoj – priča svoje teško iskustvo s opakom bolešću mlada žena vedra duha.
Prošla je šest ciklusa terapija od kojih je svaki trajao po tri tjedna. Suprug ju je vozio svakodnevno u Zagreb, a tijekom prva dva ciklusa završila je u bolnici. Došlo je do uobičajenih komplikacija jer joj je pao imunološki sustav.
Najveći problem su mi uvijek bili leukociti i završila bih u bolnici zbog vlastite bakterije u grlu koju svi imamo i koja zdravim ljudima ne smeta. Kod onkoloških bolesnika može završiti kobno ako se ne liječi. Za kemoterapija se nisam družila s nikim, niti sam igdje išla, a svi koji bi me posjećivali, morali su biti potpuno zdravi jer sam bila podložna svemu. Kad sam morala izaći, nosila sam masku. Nakon zadnje terapije, u veljači ove godine, otišla sam na pregled i saznala da je bolest u potpunom mirovanju i da se trebam redovito kontrolirati. Svo vrijeme liječenja nisam puno razmišljala hoću li se izvući ili ne. Prošla sam sve scenarija i onda odabrala onog koji mi je najviše odgovarao – rekla je Kristina Šaško, koja je uz pomoć slatke radne terapije pobijedila opaku bolest.
Svi su mislili da to što sam ćelava i nemam kose, da mi ruši samopouzdanje. Htjela sam dokazati svim ženama kojima je to najveći problem, da nema ničeg ružnog u tome i da si bez kose jako, jako cool. Tako sam bila javna i s blogom. Pisala sam ga radi sebe jer mi je vrijeme prolazilo brzo, a dani su letjeli kad sam bila loše. Kad nisam mogla pisati, onda sam si u glavi slagala kombinacije recepata. Kad je moj doktor hematolog pitao supruga kako sam, a on mu je rekao. “Nemojte me uopće pitati kako je. Čim ona u kuhinji peče kolače po cijele dane, znači da je dobro”.
Doktor se nasmijao i rekao da mu je to potpuno jasno, jer sam radnom terapijom zaokupila svoj mozak i nisam razmišljala o lošim stvarima pa sam lakše prošla kroz bolest. Bila sam presretna kada sam vidjela da ljudi čitaju moje postove. Mnogi su me bodrili a ja sam nastavila vjerujući da ću možda nekome pružiti nadu da se može izboriti i oduprijeti bolesti. Želim potaknuti ljude da idu k doktoru, da tumor nije uvijek smrtna presuda, da uživaju svaki dan i da ne trebaju uvijek nešto čekati. Ja sam uvijek nešto čekala, prvo da završim faks, da nađem posao, da se udam, da kupimo stan, da budem sretna. Dočekala sam, a kad se suočiš s bolešću, potpuno je nebitno da li si bio uspješan u poslu, da li imaš auto, gdje živiš. Tada je najbitnije koga imaš oko sebe i kakav si bio u životu kao osoba. U životu je važno fokusirati se na bitno, a ne na materijalne stvari – kaže Kristina koja je na svom blogu do sad objavila preko stotinu recepata s fotografijama, od čega su 50 posto recepata njezina kreacija.
U bolesti su joj jako velika podrška bili suprug, roditelji, brat, prijatelji i poznanici ali i odnos s liječnikom u kojeg je imala sto posto povjerenja.
– Došla sam mu s listom prirodnih čajeva, sokova, pripravaka koje su mi neki ljudi dobronamjerno preporučivali i svaku stavku tog spiska smo zajedno prošli. Za sve mi je rekao da mogu uzimati, ali će možda utjecati da moji nalazi budu drugačiji i usmjeriti me u krivom smjeru. Rekao je da on osobno ne bi ništa uzimao, jer da sve što je dokazano da funkcionira i pomaže u liječenju moje bolesti, ja dobivam. Meni je to bilo dovoljno i držala sam se isključivo terapije koju sam dobivala i zdrave prehrane. Izbacila sam crveno meso, jeli smo puno ribe i voće s korom koja sam gulila zbog pesticida i povrće – rekla je Kristina, koja je svog supruga nazvala legendom koji se stalno brinuo uz nju, te su mu čak iz tvrtke izašli u susret da radi od kuće. Najvažnije joj je bilo da uz nju budu ljudi koji su vjerovali da će ona biti dobro.
Jako sam sretna jer sam blagoslovljena s ljudima oko sebe, mamom, tatom, bratom koji je uvijek imao logičke odgovore na sva medicinska pitanja i donosio mi ohrabrujuće informacije. Držala sam se savjeta jedne liječnice da ništa ne čitam. Tek pred kraj bolesti sam nabavila knjigu o hematologiji i sve pročitala. Svi su oko mene znali za moju bolest, osim bake. Bila sam njezina mezimica, odgojila me i bile smo jako povezane. Znala sam, da ako joj kažem o svojoj bolesti da bi to moglo jako utjecati na nju i njezino zdravlje. Rekli smo joj da imam virus i ponekad moram malo paziti s kim se družim. Nosila sam i periku samo za nju i bila jako smiješna, jer sam izgledala kao Zdravko Čolić. Ponekad mislim da je baka ipak nešto naslutila jer je katkada komentirala da ona zna da nešto ozbiljno nije bilo u redu sa mnom i da je cijelo vrijeme molila za mene. Kad bih joj rekla da sam dobro, ona bi znala reći kako možeš reći da si dobro ako ne radiš, na bolovanju si i hodaš oko doktora – priča Kristina o svojoj 85-godišnjoj baki.
Kristina je s Matijom u braku četiri godine, a svima želi poručiti da ukoliko imaju bilo kakvih problema da odu kod liječnika , jer ljudi koji tamo rade znaju svoj posao. Ukoliko se suoče s nekom teškom dijagnozom i prođu sve negativne scenarije, uvijek je potrebno odabrati onaj koji njima najviše odgovara.
– Nema predaje. Uvijek samo pozitiva i okruženi ljudima se sve može pobijediti. Mi koji smo to prošli živimo s rizikom da nam se bolest vrati, ali ne razmišljamo o tome. Razmišljamo o onom lijepom što nas čeka – kaže hrabra Kristina, dodajući da je potrebno najmanje pet godina pa da se sa sigurnošću može reći da je pobijedila bolest.
